Mnogima je ideal živjeti od svog pisanja, a Ana-Marija Topolčić je upravo to uspjela.
Koliko je bilo teško izgraditi karijeru pisca/copywritera?
Iskreno nikada nisam mislila da ću od toga izgraditi karijeru. Od kad sam naučila sva slova, nisam prestala pisati. Moje torbe i životni prostor prepuni su bilježnica, notesa, blokova, papira. Kasnije sam tome pridodala fajlove, bilješke u mobitelu, društvene mreže, a vlastita organizacija svega toga mi je i dalje neshvatljiva. To je jednostavno u meni i mora izlaziti. U jednom sam prijelomnom trenutku shvatila i da od toga mogu živjeti. Sad kad malo bolje razmislim, bilo bi grozno da na kraju nije ispalo tako. Hvala svima koji su mi rekli – „dobro pišeš“ jer tko zna kad bih sama shvatila.
Jesi li ikad sumnjala sama u sebe da ćeš uspjeti živjeti od pisanja?
Sumnjam svaki dan, ali nekako sam prihvatila da je to dio procesa. Ima dana kad doista mogu napisati sve, dobro i nevjerojatnom brzinom. Ima i onih drugih dana, kad ne forsiram i krenem tetošiti biljke po stanu jer ne mogu složiti rečenicu. Ponekad sama sebe iznenadim kad pročitam neki svoj tekst na koji sam zaboravila. Nekih me sram i smijem se sama sebi, floskulama i toku misli.
Koliko je teško pronaći klijente u tvom poslu?
U početku sam se bojala da će biti puno teže. Dobra stvar u ovom pozivu/poslu je da iza tebe stoji konkretna stvar. To što isporučim je dobro ili nije. Klijentu se sviđa ili ne. Pogodio si srž ili nisi.
Ono što sam naučila je da je doza osobnosti klijentima uvijek važna. Čak kad toga nisu ni sami svjesni. Kad im se svidi način na koji radim i žele više i češće surađivati sa mnom, to je poseban boost. Volim izazov pokazivanja što ja mogu i predložiti kako bih odradila posao za nove klijente. Jednako volim lojalne klijente koji u mene već imaju puno povjerenje. Lojalni klijenti su najdobrodošliji podsjetnik da sve što radim ima smisla, posebice na one dane kad tetošim biljke.
Svi znamo da je sloboda zapravo velika odgovornost. Kako se nosiš sa samoorganizacijom posla?
Nakon dugo godina rada u sustavu, žudjela sam za slobodom i vlastitom organizacijom vremena. Ako mi se piše po noći, želim pisati po noći. Kada sam krenula u samostalnost, odgovarala mi je ta sloboda i mogu reći da sam ju „testirala“. Pisala bih stalno i često, u čudnim terminima, ostavljajući si malo slobodnog vremena. Vrlo brzo sam naučila da si moram postaviti rokove. Danas se trudim dobro organizirati i planiram doslovno sve što taj dan moram obaviti. Moji su planeri isprepleteni poslovnim, ali i privatnim zadacima poput: nazovi baku, kupi mlijeko za kavu, stavi alarm za alarm. 🙂
Ustajem oko 7, jer volim do 9 obaviti zaostatke koje uvijek nadobudno planiram odraditi navečer. Shvatila sam da mi je večer ekstremno važna, a san neprocjenjiv. Ako pišem navečer, onda pišem za sebe. Produktivna sam cijeli dan, dok nakon 17h već lagano osjećam da trebam prestati misliti. Naravno bioritam se prilagodi kada su projekti i različite aktivacije u pitanju. Onda je radno vrijeme svako vrijeme. Srećom nikad nisu predugački periodi takvog rada (iako, priznajem, ima nešto primamljivo u tom deadline adrenalinu).
Znači li vlastiti posao puno odricanja?
Počela sam raditi na radiju na prvoj godini faksa, tako da sam navikla na taj tempo. Dobra organizacija, puno volje, učenja na greškama i na kraju uporan rad – sve se onda nekako izbalansira.
Kako ti to balansiraš?
Imam neke svoje rituale uz koje se vrlo brzo mentalno odmorim. Plešem na svili, fotkam, pišem, brinem o biljkama i psu. I dečko i prijatelji znaju da ponekad samo volim izaći i malo šutjeti i slušati. Promatrati jer je taj dan previše riječi prošlo kroz moju glavu. Pisanje je zanimljivo, jer mozak radi tako da u svemu vidi priču, ali ne može ih se toliko pročitati koliko bi ih se moglo napisati. Zato često stanem i odmorim.
Što bi rekla koje je tvoje najveće postignuće dosad ili najodvažniji potez?
Ponosna sam što sam dala otkaz „ugovoru na neodređeno“ i odlučila otvoriti obrt. Papire sam predala tjedan dana prije lockdowna, dan prije nego mi se pokvario laptop. Taj skok na glavu sam preživjela i službeno postala pisac.
Možeš li nam opisati svoj kreativni proces?
Kad god dobijem zadatak odmah ga pročitam. Možda neću pisati sada, ni sutra, ali želim da mi uđe u glavu. Dok radim nešto drugo, često provučem te iste zadatke i o njima promišljam. Kada osjetim da bih mogla sjesti i napisati ih, sjednem i krenem. Ako me „ulovi“ mogu sjesti i pisati satima. Sutradan ću eventualno (sigurno) ispraviti greške i smanjiti doživljaj, uobličiti. Inspiraciju pronalazim u svemu. Obična šetnja ulicom u mojoj je glavi potencijalna zbirka novih priča.
Što smatraš da je tvoja najveća vrlina ili snaga?
Opservacija. Razmišljam puno o ljudima, biljkama i životinjama. Promatram ih i pokušavam razumjeti. To me ispunjava kao osobu, a istovremeno me puni inspiracijom.
Čime se ponosiš?
Što mogu reći da sam pisac.
